Nasa civilizacija pruza mnoge palijative sto pomazu ljudima da namjerno ne budu svjesni te osamljenosti. Tu je, kao prvo, stroga rutina mehaniziranog i birokratiziranog rada, koji pomaze ljudima da ne budu svjesni svojih najosnovnijih zelja, ceznje za transcendencijom i sjedinjenjem.
Ukoliko rutina sama ne uspijeva u tome, covjek prevladava svoj nesvesni ocaj rutinom zabave, pasivnim gutanjem zvukova i slika koje mu nudi industrija zabave; dalje, on taj ocaj prevladava uzitkom sto ga nalazi u kupovanju uvijek novih stvari i njihovom cestom zamjenom za druge.
Covek I uopste svako umno bice egzistira kao svrha po sebi, a ne samo kao sredstvo za bilo kakvu upotrebu ove ili one volje, vec u svim radnjema, usmerenim ne samo na sama sebe vec I na druga umna bica, mora uvek da se posmatra u isto vreme kao svrha.